Muzejske vijesti
Pokladni likovi u šokačkim selima Baranje
Po čitavoj Hrvatskoj kao i u Europi, u periodu od kraja godine do Čiste srijede, ljudi se prerušavaju, buče, pjevaju i vesele. Baština je to predkršćanskih vremena od kada se kraj zimskog, hladnog i gladnog vremena istjeruje posebnim žarom – strašnim maskama, magijskim postupcima i pjesmom kao i posebnom pokladnom trpezom.
U Baranji, u podravskim i podunavskim šokačkim selima, pokladni običaji su do današnjih dana živi i veseli. I nadalje se maskira, no u neke nove maske koje odgovaraju suvremenim temama i životu. Još u 2. polovini 20. stoljeća postojale su grupe maskiranih likova određene tradicijom a koje su ophodile po selu.
U podunavskoj Baranji, u pokladni ponedjeljak, bile su to male buše ili bušice, djevojčice i momčići svečano odjeveni u odrasle ljude s koprenom na licu, tek poneki dječak bi se preodjenuo u strašnu bušu s krpenim bušalom na licu sa šibom u ruci. Oni bi u manjim ili većim grupama išli po selu, pjevali i plesali od kuće do kuće za što bi dobivali darove u hrani pa poslije bratski podijelili.
Na velike poklade fašange u ponedjeljak ili utorak, ponegdje oba dana, odrasli su se prerušavali najčešće u lipe ili strašne buše. Lipe buše su se oblačile u lijepu svečanu nošnju s trokutastom koprenom na glavi a najčešće su pjevale višeglasno u pratnji gajdaša, harmonikaša ili kasnije s tamburaša u pratnji. Strašne buše tj. gadne, rogate buše bili su muškarci koji su naopačke odjenuli kožuh, u široke gaće nagurali slamu pa se opasali klepkama ili zvoncima a na lice pričvrstili drveno bušalo s životnjim rogovima. Oni su radili silnu buku, trčali za djecom a u dvorištima i za domaćim životinjama i općenito radili nered. Na ulici su se valjali po snijegu i blatu, zadirkivali prolaznike ili se međusobno naguravali, koristili su sve blagodati maske za razuzdano i lascivno a nekažnjivo ponašanje. Lipe i strašne buše također su ophodili po selu i ulazili u dvorišta gdje su ih domaćini primali a pjesmu i veselje nagrađivali hranom i pićem. I drugi pokladni likovi pridruživali bi se slavlju, likovi vraga, Cigana i Ciganki, svećenika i pratnja s mrtvačkim sandukom, kume s djetetom (u koju se maskira muškarac), svatovske povorke i slično koji su odražavali svoju ulogu svojim pokladnim ponašanjem. Svi oni zadržali bi se i u seoskom bircuzu a u pokladni utorak, završetak ludih dana, označili su paljenjem vatre.
Od kad se pamti, velika je radost i iščekivanje fašangi u šokačkim baranjskim selima. Vrijeme je to ludiranja i ispuštanja svega onoga što ne valja u svakodnevici te priprema za novu poljoprivrednu godinu. Dani su to slobode od svakodnevnog rada i obaveza, jedina dužnost je dobro se proveseliti prije duge Korizme koja nosi pokoru i post.
„Fašange su i ludi su dani,
rad’ šta ‘oćeš, niko ti ne brani.