U četvrtak, 16. lipnja 2016. godine otvorenje je izložbe „SREDNJOVJEKOVNA FORTIFIKACIJSKA ARHITEKTURA“, strukturne odrednice (materijal kamen i opeke), autora Ratka Ivanušeca, dipl. pov. umj. i dr. sc. Zorislava Horvata, dipl. ing. arh.- Konzervatorski odjel u Slavonskom Brodu.
Izložba će biti otvorena u 13 sati u zgradi Glavne straže, Trg Svetog Trojstva 2.
Srednjovjekovni plemićki gradovi, utvrde, kašteli, i drugi fortifikacijski sklopovi, gledajući u cjelini, uslijed niza faktora najugroženija su i najranjivija skupina naše graditeljske baštine. Danas su to većinom ruševni ostatci nekada arhitektonskih i fortifikacijskih cjelina i sklopova koji su građeni na našim prostorima u razdoblju od 13. do 16. st. Za srednjovjekovnu fortifikacijsku arhitekturu pored morfoloških i tipoloških karakteristika, jedan od bitnih elemenata za njezinu valorizaciju je analiza gradivnih materijala, načina zidanja, na temelju kojega možemo odrediti dataciju izgradnje i graditeljsku slojevitost. Srednjovjekovna fortifikacijska arhitektura određena je svojim vremenom, finacijskom moći investitora, znanjem arhitekata graditelja i srednjevjekovnih cehovskih majstora, ali ponajprije gradivnim materijalima, bilo da je riječ o kamenu, opeci ili drvetu.
Upotreba kamena u srednjovjekovnoj fortifikacijskoj arhitekturi raznolika je s obzirom na sve raspoložive vrste kamena i njihove karakteristike. Ovisno o čvrstoći, podatnosti za obradu i oblikovanju postoji nekoliko vrsta kamena koji se koristio u izgradnji: kamen pješčenjak, vapnenac i eruptivni kamen. Vrsta kamena određivala je konačni izgled, način zidanja i u konačnici njegovu završnu obradu. Za srednjovjekovnu fortifikacijsku arhitekturu karakteristično je da svako razdoblje ima svoje ne samo oblikovanje, komponiranje, izvedbu detalja, nego i način slaganja kamena u zidovima. Od najjednostavnijega ziđa od kamena lomljenjaka u razdoblju od 13.-15.st. kod kojega imamo nekoliko varijanti, zatim ziđa od priklesanog kamena, pa sve do fortifikacijske arhitekture čije je ziđe građeno izrazito kvalitetno, klesanim blokovima klesancima od kamena pješčenjaka.
Srednjovjekovni zid od opeka prepoznaje se po svojim dvjema karakteristikama: načinu slaganja opeka u zidu, uzdužnjak, vežnjak, uzdužnjak, i raznolikosti boja opeka koje su korištene za zidanje. Pored uobičajenih opeka raznih tonova crvene boje, korištene su i sinterirane opeke, staljene zbog nesavršenosti srednjovjekovne opekarske tehnologije. Te su opeke tamnoplave do skoro crne boje, trajne su i otporne na atmosferilije. Formati srednjovjekovnih opeka različiti su i čini se da su uvjetovani debljinom zida u koji se ugrađuju, a vjerojatno i običajima zidara koji su dolazili sa strane. Romaničke opeke manjih formata 4/11/21,5 cm, 5/9,5/20,5 cm, 5/11/22 cm, 5/10/23 cm najčešće su tijekom 13. st. Može se uočiti da stranice imaju omjer 1:2:4. Poneke opeke imaju odstupanja u omjeru stranica 5,5/9,5/24 cm. Kasnije u razdoblju gotike prevladavaju opeke srednjih veličina 6/12 – 13/26 cm i 5/13/27 cm. Oko 1500. godine u uporabi su veliki formati opeka 32 – 38/16 – 18/6 – 7 – 8 cm.
Na razvoj fortifikacijske arhitekture na našim prostorima utjecala je provala Tatara 1242. od kada započinje intenzivnija izgradnja utvrđenih plemićkih gradova, utvrda, kaštela radi bolje zaštite i obrane od eventualnih budućih provala. Od druge polovice 13. st pa sve do kraja 15. st. možemo ustvrditi da se gradilo manje više kvalitetno, uz napomenu da je izgradnja reprezentativnijih fortifikacijskih sklopova ovisila o financijskoj i mogućnostima vlasnika i investitora, kao i o izboru kvalitetnih srednjovjekovnih cehovskih majstora. U tom razdoblju više pažnje posvećuje se izboru materijala, zidarskoj i klesarkoj obradi materijala za zidanje, a samim time i čvrstoći i trajnosti lica i jezgre zida. Znanje i cehovske vještine srednjovjekovnih majstora graditelja kamenoklesara, zidara, kovača, tesara, njihova sinergija na gradilištu utjecale su na razinu kvalitete fortifikacijske arhitekture, bilo da je riječ o jednostavnijim ili kompleksnijim fortifikacijskim sklopovima. Načini i tehnike zidanja, koje su preuzete iz razdoblja antike, prilagođavaju se novim lokalnim uvjetima i nizu faktora koji su djelomično izmijenili pristup u izgradnji fortifikacijske arhitekture. Oko 1500. godine zbog opasnosti od Osmanlija razina kvalitete zidanja opada, struktura zida je slabija, zbog jeftine i brze gradnje, što je u konačnici dovelo do nekvalitetne i manje trajne arhitekture koja nije mogla pružiti trajniju zaštitu u obrani od neprijatelja.
Autori izložbe:
Ratko Ivanušec, dipl.pov.umj.- konzervator
Dr.sc. Zorislav Horvat, dipl.ing.arh.
Veselimo se Vašem dolasku!