Muzejske vijesti

In memoriam: Zdenka Lechner (Osijek, 5. kolovoza 1918. – Zagreb, 11. rujna 2017.)

Zdenka Lechner bila je prva etnologinja u Muzeju Slavonije (1951. – 1965.), ali  i na cijelom prostoru Slavonije, Baranje i Srijema. Njezinim dolaskom osnovan je 1952. godine Etnografski odjel, tada jedini u sjeveroistočnoj Hrvatskoj.

Rođena je u Osijeku 1918. godine. Završila je Žensku realnu gimnaziju u Zagrebu, studirala pravo, a tijekom Drugoga svjetskog rata radila kao poštanska službenica. Godine 1953. diplomirala je antropogeografsku grupu predmeta (geografija, etnologija i nacionalna povijest) na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu.

U novoosnovanom Odjelu Muzeja Slavonije sustavno prikuplja građu i stvara fundus intenzivnim i samoprijegornim pionirskim radom. U centralnoj zgradi Muzeja nije bilo mjesta “za razvoj tog Odjela niti toliko, koliko bi bilo potrebno za interni rad” (Z. L.), te je novi Etnografski odjel privremeno smješten u ul. A. Cesarca, sadašnju Županijsku. Uskoro je uslijedilo preseljenje u Vlahovićevu 2/II, sadašnju Jägerovu ul., te je omogućen pristup sistematiziranoj građi za sve zainteresirane. Sređeni prostor funkcionirao je kao studijski depo i nadomještao je postav, koji za rada Zdenke Lechner nije mogao biti ostvaren, a na žalost, nije ostvaren niti do danas. Dapače, Muzej je i taj prostor depoa u Jägerovoj 1981. godine izgubio.

Građu je nabavljala planski sa svrhom horizontalnog “pregleda svih značajnijih elemenata tradicionalne kulture na cijelom području sjeveroistočne Hrvatske” (Z. L.). Dio je građe pribavljen darovima, a imena darovatelja objavljivana su u Glasu Slavonije ili na Radio stanici Osijek u emisiji za selo povodom Tjedna muzeja. No, većina je predmeta pribavljena otkupima, koje je uglavnom omogućilo Društvo prijatelja starina „Mursa“ svojim sredstvima.

Zdenka Lechner održavala je stalnu vezu na terenu, sustavno gradeći razgranatu mrežu suradnika, kojih je bilo u Koprivni, Gradištu, Štitaru, Županji, Sl. Brodu, Požegi, Sopju, Osijeku, Petrijevcima, Lipiku, Gorjanima, Vuki, Aljmašu, Topolju, Duboševici, Dražu, Torjancima, Luču, Dalju, Tenji i drugim mjestima. To su bili topli prijateljski odnosi građeni zajedničkom ljubavi prema istim vrijednostima. Z. Lechner je njegovala dobre odnose pune poštovanja, stvarajući tako povjerenje koje otvara mnoga vrata. Suradnicima je davala prijedloge što trebaju na svom terenu ispitati, dogovoriti, organizirati, pribaviti, pribilježiti, nacrtati… Pojedince je poticala da pismeno prikažu običaje iz svoga iskustva.

Brinula je o održavanju građe, redovito je pregledavala, zračila, čistila, konzervirala, tretirala dezinsekcijskim sredstvima. U izvješću o radu za 1956. godinu je navela, da na poslovima u depou provede 3 do 4 sata dnevno.

Kao prvi etnolog savjetovala je slavonske muzealce o radu na etnografskoj građi i pripremi postava u njihovim muzejima (Vinkovci, Županja, Virovitica, Valpovo, Šarengrad, Ilok), te je izradila idejne koncepcije za stalne postave u Gradskom muzeju Požega, Etnografskom muzeju u Splitu, Gradskom muzeju Vukovar, Muzeju Brodskoga Posavlja.

Dopisivala se s doajenima hrvatske etnologije, dr. sc. M. Gavazzijem, B. Bratanićem i drugima. Bila je aktivna u radu Etnološkog društva Jugoslavije kao delegat Hrvatske, a od 1963. do 1965. godine bila je i predsjednica Društva. Sudjelovala je u radu Muzejskog savjeta, te Društva muzejsko-konzervatorskih djelatnika Hrvatske – podružnica Osijek. U Osijeku je sudjelovala 1958. godine na plenumu Saveza muzejsko-konzervatorskih djelatnika Jugoslavije, a iste je godine organizirala u Osijeku 1. kongres Etnološkog društva Jugoslavije. Tom je prigodom priredila izložbu “Vunena tkanja u Slavoniji i Baranji”, te reviju narodnih pjesama “Slavonijo zemljo plemenita”  i organizirala odlazak na teren u Bizovac.

Zbog svoje djelatnosti bila je dobro poznata i u gradu Osijeku, što ilustrira poziv Fotokluba Osijek, u kojem su je obavijestili, da je “kao poznati radnik na polju fotoamaterstva izabrana u upravni odbor” ili poziv na osnivačku skupštinu “Turističkog društva Osijeka sa bližom okolicom”.

Surađivala je na prikupljanju podataka za Etnološki atlas. Sudjelovala je u organizaciji folklornih manifestacija (Đakovačkih vezova, Vinkovačkih jeseni, Mladost i ljepota Slavonije u Starim Mikanovcima, Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, itd.). U suradnji s dr. sc. Damirom Klasičekom objavila je 13 tematskih zidnih kalendara. Sudjelovala je u realizaciji etnoloških filmova s Milovanom Gavazzijem i Andrijom Stojanovićem.

Autorica je 75 radova objavljenih u časopisima, zbornicima, monografijama i katalozima od 1954. do 1994. te niza drugih tekstova (enciklopedijske natuknice itd.). I nakon odlaska iz Muzeja Slavonije 1965., nastavila je s obradom građe ovoga Muzeja, te je u Osječkom zborniku objavila još četiri rada.

Autorica je 16 izložbi, a u Osijeku je priredila ili sudjelovala u četiri:

1958. – “Vunena tkanja u Slavoniji i Baranji”; priređena povodom Tjedna muzeja i Kongresa EDJ u velikoj dvorani u Gornjem gradu u Kapucinskoj ulici (prostorija nekadašnje Prve hrvatske štedionice), bez kataloga, sa 132 eksponata (od toga 60 posuđeno iz Topolja, Gorjana i Tenje – a neki od njih kasnije su otkupljeni); 3000 posjetitelja
1959. – “Spomenici kulture u Slavoniji”, Muzej Slavonije Osijek; izložba fotografija s katalogom, priredilo ju je Društvo muzealaca NRH – Podružnica Osijek; etnografskog su sadržaja kataloški brojevi od 100 do 123
1960. – “Vuneni odjevni predmeti baranjskih Šokica”, Muzej Slavonije Osijek; 42 predmeta
1961. – “Narodna nošnja i namještaj slavonskih i baranjskih sela”, Muzej Slavonije; katalog, 30 kompleta nošnji i 61 predmet; izložbu je priredila nakon odlaska u Etnografski muzej u Zagreb

Bez obzira na sav doprinos Zdenke Lechner struci, njezino stambeno pitanje u Osijeku nikada nije riješeno, tako da je bila prisiljena stanovati u prostoru Etnografskog odjela, odnosno studijskog depoa. Zbog neprestanog dodira s insekticidima za zaštitu osjetljive etnografske građe stradalo joj je zdravlje, bila je prisiljena napustiti Odjel koji je uvijek smatrala svojim djetetom i u zvanju višeg kustosa prijeći u Etnografski muzej u Zagrebu. Na žalost, ona nije jedino što je Etnogafski odjel izgubio, jer mada nije imao stalni postav ni dok je njegova osnivačica bila nazočna, 1981. godine gubi još i prostor za depo s kancelarijom.

Kao voditeljica Odsjeka nošnji Slavonije, Baranje i Srijema, radila je u Etnografskom muzeju u Zagrebu od 1965. do 1977. godine.

Zdenka Lechner bila je, kako je sama za sebe voljela reći, “dvodomna biljka“. Iako je otišla iz Osijeka u Zagreb, nikada nije zaboravila istočnu Hrvatsku i stalno joj se svojim radom vraćala. Osobito je topao odnos imala prema Etnografskom odjelu Muzeja Slavonije koji je osnovala i organizirala i prema građi koju je prikupila, jer to su, kako je uvijek sama naglašavala, njezina djeca.

Skup Hrvatskog etnološkog društva održan je 1997. godine iznimno, osim u Zagrebu, jednim dijelom i u Osijeku, te je u Muzeju Slavonije priređena prigodna izložba u znak zahvalnosti i u čast plodnog djelovanja Zdenke Lechner u Osijeku: prikazani su raznorodni segmenti njezine djelatnosti kao što je dokumentacija, fotodokumentacija, obrada građe, korespondencija, rad na terenu, rad sa suradnicima, događanja, prinove, izložbe, publiciranje, rad na Etnološkom atlasu. HED je tematski broj časopisa Etnološka tribina (1998.) s radovima sa Skupa posvetio Zdenki Lechner povodom njezina osamdesetoga rođendana.

Za svoj dugogodišnji rad dobila je 22 medalje, pohvale, povelje, diplome i priznanja.  Većinu priznanja dobila je već nakon odlaska iz Osijeka u Zagreb, ali sva su vezana za rad u Slavoniji ili za Slavoniju. Uz Muzej Slavonije i Osijek izravno su vezana: plaketa i medalje Muzeja Slavonije 1967., 1977.  i 1997. godine, zatim 1976. diploma Muzejskog društva Slavonije i Baranje kao počasnom članu za dugogodišnji rad na unapređenju muzejske djelatnosti, te 2000.priznanje za osobita postignuća u kulturi Grada Osijeka i najzad 2005. nagrada Osječko-baranjske županije za životno djelo.

I kako je lijepo rečeno u obrazloženju nagrade za životno djelo Osječko-baranjske županije 2005.godine:

Zdenka Lechner je posvetila svoj život etnologiji ovog područja. Svojim pionirskim radom postavila je temelje od kojih mora poći svatko tko se bavi tradicijskom baštinom ovih prostora… Rad Zdenke Lechner ostavio je iza sebe neprolazno dobro koje je postalo sastavnim dijelom hrvatske kulturne baštine nužno za shvaćanje njezinih korijena i nacionalnog identiteta.