Običaj šibanja u Velikom tjednu

Šibanje, šibarine, šibanci održavalo se u Slavoniji i Srijemu tijekom tri dana Velikog tjedna (najčešće srijeda, četvrtak, petak) ili samo jedan od tih dana ponegdje sve do sredine 20. st. djeca su ukrašenim šibama u crkvi poslije mise udarala po klupama ili podu dok se šibe ne polome.

Običaj potječe iz srednjega vijeka, kada je liturgija u Velikom tjednu nalagala pravljenje buke simbolizirajući potres u času Isusove smrti.Pučko tumačenje se odnosi uglavnom na kažnjavanje Jude i Isusovih mučitelja, a ponegdje na tjeranje posnih jela. Prema nekim teorijama, korijeni su u pretkršćanskim vjerovanjima o prenošenju životne snage mlade šibe na ljude (naime uz običaj na Veliki tjedan šibali su ponegdje i ljude, osobito među mladima). Teorija se vezuje uz slične običaje 28. 12. na dan Nevine dječice ili šire u srednjoj Europi običaj šibanja na Uskrs.
Ostacima polomljenih šiba pripisivala se moć u osiguravanju i zaštiti uroda. Zaticali su ih stoga primjerice u gredice.

Običaj se prakticirao sa ukrašenim šibama. Vrbove šibe u Slavoniji, a u Srijemu dudove šibe, bile su ukrašene rezbarenjem i guljenjem. Mladu koru su na šibi mjestimično izrezivali i tako stvarali šaru – spirale, prstenje, razna polja, ili su u trakama oguljenu koru namatali natrag na šibu i zatim je palili na vatri. Paljenjem ili dimljenjem i odstranjivanjem ostatka kore dobivao se ornament tamno smeđe boje na svijetloj podlozi.